| |
|
| 24. Jan, 2026 |
  |
Sotonizam, religija i ateizam
Postoje teme koje u javnom prostoru gotovo automatski proizvode osudu, ne zato što su temeljito shvaćene, nego zato što su emocionalno označene. Sotonizam je jedna od njih. Sam spomen te riječi kod mnogih izaziva reakciju prije nego razmišljanje, zaključak prije pitanja. Upravo zato je o njemu teško govoriti razumno – osim na portalu Logično gdje nema zabranjenih tema.
Važno prije čitanja ovog teksta – A ako ti je prva reakcija potreba da autora etiketiraš, ušutkaš ili “razotkriješ”, umjesto da se uhvatiš u koštac s onim što piše, onda si upravo dokazao središnju tezu ovog teksta: da najveći problem nisu opasne ideje, nego ljudi koji bez autoriteta iznad sebe više ne znaju kako razlikovati istinu od vlastitog straha. Dakle, ne čitaj ovo što piši i idi dalje…
Sotona i Kršćanstvo
U klasičnom kršćanskom narativu, Sotona je personifikacija zla. On nije samo negativac, nego nužni negativac. Bez Sotone, priča gubi napetost. Bez iskušenja, nema slobodne volje. Bez zla, nema dobra. Sotona je dakle strukturni element kršćanske teologije, ne greška u sustavu. On daje kontrast, opravdava patnju i objašn pad čovjeka. Upravo zato je Sotona emocionalno nabijen simbol. On nije neutralna figura poput, recimo, Zeusa u modernoj kulturi. On je aktivni neprijatelj identiteta vjernika.
Moderni sotonizam to vrlo dobro zna. I upravo tu počinje nerazumijevanje. Većina suvremenih sotonista ne vjeruje u doslovno postojanje Sotone. Oni ne zazivaju demone, ne prinose žrtve i ne smatraju da ih čeka pakao kao nagrada.
Sotona za njih nije biće, nego simbol. Simbol pobune protiv autoriteta, simbol individualizma, simbol odbijanja nametnutog morala koji dolazi izvana. Drugim riječima, sotonizam je u praksi najčešće oblik ateizma koji nosi masku provokacije.
I tu dolazimo do prve velike razlike između ateizma i sotonizma. Ateizam kaže: “Ne vjerujem.” Sotonizam kaže: “Ne vjerujem, i koristim tvoj simbol da to pokažem.” Ateizam je odsustvo vjere. Sotonizam je prisutnost stava. Ateizam je često tih, ponekad čak nevidljiv. Sotonizam je glasan, teatralan i namjerno iritantan. Ne zato što uživa u vrijeđanju, nego zato što želi razotkriti nešto što ateizam često ostavlja netaknuto: moć simbola.
Većina negativnih reakcija na ovu temu neće doći od ljudi koji se ne slažu s argumentima, nego od onih koji nisu navikli da se o njihovim svetinjama razmišlja bez straha.
Razlika između religije i sotonizma
Religija, a posebno kršćanstvo, ne funkcionira samo kroz doktrinu. Ona funkcionira kroz priču, ritual, zajednicu i osjećaj svetog. Ona daje gotove odgovore na najteža pitanja: zašto patimo, što je dobro, što je zlo, što se događa nakon smrti. Psihološki gledano, to je izuzetno snažan sustav. On nudi sigurnost u kaosu i smisao u patnji. Ali ta sigurnost ima cijenu. Cijena je prihvaćanje autoriteta koji stoji iznad pojedinca. Moral dolazi izvana. Istina dolazi izvana. Čovjek je pozvan na poniznost, poslušnost i vjeru.
Sotonizam okreće tu logiku naopako. On kaže: ne postoji viši autoritet koji ti duguje smisao. Ne postoji kozmički sudac koji će na kraju izravnati račune. Ovaj život je jedini koji imaš i odgovornost za njega je tvoja. To nije hedonizam u banalnom smislu, nego radikalna odgovornost. Ako nema Boga koji će oprostiti, nema ni izgovora. Ako nema pakla, nema ni utjehe u patnji. Sve što učiniš ima težinu jer nema metafizičke mreže ispod tebe.
Tu je sotonizam filozofski bliži ateizmu nego religiji. Ali za razliku od ateizma, koji često ostaje na razini negacije, sotonizam gradi alternativni identitet. On nudi etiku koja nije zapisana u kamenu, ali nije ni proizvoljna. Ona se temelji na ideji da su licemjerje, represija i nametnuta krivnja veće zlo od sebičnog interesa. U sotonističkom okviru, čovjek nije grešnik po rođenju, nego biće koje ima pravo na vlastite želje, granice i ambicije.
Zašto sotonizam iritira više od ateizma?
Zato što ateizam napada istinitost, a sotonizam napada svetost. Reći “Bog ne postoji” je intelektualna provokacija. Reći “Sotona je moj simbol” je emocionalni napad. Ljudi mogu raspravljati o postojanju Boga, ali teško podnose profanaciju onoga što smatraju svetim. Sotonizam ne traži da se s njim složiš. On traži da reagiraš. I većina ljudi to i čini.
Psihološki profili ljudi koji biraju ove svjetonazore dodatno pojašnju razliku. Religiozni ljudi često traže strukturu, zajednicu i smisao koji dolazi izvana. To nije slabost, nego adaptivni odgovor na egzistencijalnu nesigurnost. Ateisti često traže intelektualnu dosljednost i istinu bez utjehe. Oni su spremni živjeti bez gotovih odgovora, ali često ne nude zamjenu za emocionalnu infrastrukturu koju religija pruža. Sotonisti, barem u modernom smislu, često su ljudi s visokom potrebom za autonomijom. Njihova glavna vrijednost nije sigurnost, nego kontrola nad vlastitim životom.
U etičkim dilemama te razlike postaju vrlo vidljive. Kršćanstvo nudi jasna pravila, ali ponekad ignorira konkretne posljedice. Ako je nešto grijeh, onda je grijeh bez obzira na ishod. Sotonizam procjenjuje kontekst i posljedice, čak i po cijenu kršenja apstraktnih pravila. Ateizam nema jedinstven odgovor jer nema jedinstven moralni okvir. Sve ovisi o pojedincu. To je istovremeno snaga i slabost.
Važno je reći da sotonizam nije nužno zreliji, pametniji ili “hrabriji” svjetonazor. On je zahtjevniji. Traži samosvijest, samokontrolu i sposobnost da se nosiš s posljedicama vlastitih odluka bez pozivanja na višu silu. U rukama nezrele osobe, sotonizam može postati izgovor za sebičnost. U rukama zrele osobe, može biti alat za jasno postavljanje granica i odbijanje manipulacije.
Kada netko reagira bijesom umjesto argumentom, to nije obrana istine nego znak da mu je identitet vezan uz simbol koji ne smije biti dirnut.
Slobodno zidarstvo i satanizam
Na površini, slobodno zidarstvo i sotonizam često završavaju u istoj ladici javnih osuda. Razlog nije stvarna bliskost, nego sličan grijeh. Oboje odbijaju pokloniti se dogmi. No tu sličnost treba odmah precizirati, jer se iza nje kriju bitne i često namjerno zamagljene razlike.
Kršćanstvo počiva na dogmi jer bez nje nema objavljene istine. Dogma je temelj. Ona definira što se smatra istinom, što je moralno ispravno i gdje prestaje rasprava. To nije slučajna karakteristika, nego nužan uvjet religijskog sustava. Bez dogme nema Crkve, nema kontinuiteta, nema autoriteta koji jamči smisao. U tom okviru, propitivanje dogme nije intelektualna vježba nego prijetnja samoj strukturi vjere.
Slobodno zidarstvo polazi iz potpuno drukčije logike. Njegova ambicija nikada nije bila ponuditi istinu o svijetu, nego stvoriti prostor u kojem ljudi različitih uvjerenja mogu raditi na sebi bez da se međusobno nameću. Zato se u slobodnom zidarstvu dogma doživl kao prepreka. Ne zato što je nužno lažna, nego zato što zatvara razgovor. Čim jedna istina postane nedodirljiva, prestaje zajednički rad i počinje nadmetanje čiji je Bog, moral ili svjetonazor “ispravniji”. Slobodno zidarstvo zato sustavno uklanja dogmu iz zajedničkog prostora: ne napada vjeru, ali joj ne dopušta da dominira. Dogma tu nije neprijatelj, nego smetnja — kamen u cipeli dijaloga.
Sotonizam ide korak dalje i tu se linija jasno povlači. On ne želi samo neutralizirati dogmu, nego je razotkriti. U sotonističkoj perspektivi, dogma nije tek prepreka suradnji, nego mehanizam kontrole. Ona oslobađa pojedinca od potrebe da misli i odlučuje, jer nudi gotove odgovore pod prijetnjom moralne ili metafizičke kazne. Zato sotonizam dogmu vidi kao neprijatelja autonomije. Njegov sukob s dogmom nije prvenstveno teološki, nego psihološki i politički. Čim nešto postane sveto i nedodirljivo, prestaje osobna odgovornost, a počinje poslušnost.
Tu se vidi i ključna razlika između slobodnog zidarstva i sotonizma, unatoč čestom brkanju. Slobodno zidarstvo želi stabilnost, diskreciju i dugotrajnost. Ono ne provocira, ne traži sukob i ne koristi šok kao alat. Njegov odnos prema dogmi je defanzivan. Maknuti je iz zajedničkog prostora kako bi različiti ljudi mogli surađivati.
Sotonizam, naprotiv, koristi otvorenu konfrontaciju. On namjerno uzima simbol koji religija smatra oličenjem zla i pretvara ga u ogledalo. Ne zato da bi ponudio novu istinu, nego da bi pokazao koliko su stare istine emocionalno zaštićene.
Ono što slobodno zidarstvo i sotonizam dijele jest otpor prema apsolutnoj istini nametnutoj autoritetom. Ono što ih razdvaja jest metoda i cilj. Slobodno zidarstvo želi prostor bez dogme kako bi ljudi mogli zajedno graditi. Sotonizam želi sukob s dogmom kako bi razotkrio njezinu moć. Jedno bira tišinu i simboliku koja poziva na razmišljanje, drugo bira provokaciju i simboliku koja izaziva reakciju.
Upravo zato ih je pogrešno poistovjećivati. Njihova sličnost postoji samo u očima onih koji svako odbacivanje dogme doživlju kao prijetnju. A to, paradoksalno, više govori o snazi dogme nego o onima koji je odbijaju.
Psihološki alati koji funkcioniraju samo zajedno
Religija, ateizam i sotonizam nisu samo skupovi ideja. Oni su psihološki alati. Svaki od njih odgovara na različite unutarnje potrebe. Problem nastaje kada jedan alat pokušamo koristiti za sve. Religija može pružiti utjehu, ali može gušiti autonomiju. Ateizam može osloboditi um, ali može ostaviti emocionalnu prazninu. Sotonizam može osnažiti pojedinca, ali može izolirati ako se pretvori u stalnu pobunu bez svrhe.
Na kraju, najveća ironija sotonizma je u tome što on ne bi postojao bez religije. Sotona je religijski simbol. Bez Boga, Sotona gubi kontekst. Sotonizam je, na neki način, parazit religijskog narativa. Ali i religija treba Sotonu. Bez neprijatelja, nema drame. Bez zla, nema spasenja. To je simbiotski odnos koji traje stoljećima.
Zato sotonizam toliko iritira. Ne zato što je opasan, nego zato što razotkriva. On pokazuje koliko su simboli moćni, koliko je identitet vezan uz mit i koliko je tolerancija često uvjetovana. Mnogi ljudi kažu da poštuju slobodu vjere, ali ta sloboda prestaje onog trenutka kada se netko poigra svetim simbolima.
Objektivno gledano, sotonizam nije prijetnja društvu, ali nije ni spas. On je ekstreman način da se postavi pitanje koje religija i ateizam često zaobilaze. Tko je odgovoran za tvoj život? Bog, društvo ili ti sam? Na to pitanje nema univerzalnog odgovora. Ali način na koji netko na njega odgovori govori više o njegovoj psihologiji nego o istini svijeta.
Ako išta treba zapamtiti, onda je ovo, ma koliko plaši mnoge, sotonizam nije obožavanje zla. To je odbijanje autoriteta koji se predstavlja kao apsolutan. Ateizam nije nemoral. To je odbijanje vjere bez dokaza. Religija nije glupost. To je odgovor na duboku ljudsku potrebu za smislom. Sukob između ova tri nije borba dobra i zla, nego borba različitih načina nošenja s istom činjenicom da smo svjesna bića u svijetu koji ne daje jasne upute.
I možda je upravo zato ova tema toliko neugodna. Jer, kad makneš etikete, ostaje pitanje koje nitko ne može izbjeći. Ako ti je ovaj tekst “opasan”, a ne znaš točno objasniti zašto, onda problem nije u onome što piše, nego u tome što si navikao da netko drugi misli umjesto tebe. Ako nema konačnog sudca, što ćeš učiniti sa slobodom koja ti je dana?
Komentari će, naravno, pokazati koliko je ova tema neugodna. Analiziramo temu koja plaši i iritira. Logičari imaju pravo razmišljati i reći svoje mišeljenje bez straha i osude.
|
|
| |
Galerija:
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
OPOMENA: Stranica Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji oni objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili je opcija za komentare isključena ...
|
|
|
|
Galerija:
|
|
Objava: 24. Jan, 2026 
225 ogleda, 
0 komentara
