|
| 20. Feb, 2026 |
  |
Tražitelji azila, od svih ljudi, trebali bi popuniti praznine u europskim trupama i biti nagrađeni državljanstvom. Ideja dolazi ni manje ni više nego od američkog sigurnosnog establišmenta.
Godinama se Europljanima govorilo da su mase koje dolaze iz Afrike i Bliskog istoka “tražitelji azila”, ljudi koji bježe od rata, bombi, milicija i smrti. Sada, od svih ljudi, predstavnik američkog sigurnosnog establišmenta predlaže da se upravo ti ljudi obuku u europske uniforme i obeća im se putovnice zauzvrat. Državljanstvo za vojnu službu, pripadnost za spremnost na služenje, domovina za poslušnost. Navodni “ratni izbjeglica” odjednom će i sam postati sudionik u ratu – ne za svoju zemlju, već za stranu.
Prijedlog dolazi od Adhama Sahloula i pojavio se u časopisu Foreign Policy, jednoj od najutjecajnijih washingtonskih publikacija o vanjskoj politici. Sahloul nije autsajder, već čovjek iz unutarnjeg kruga transatlantske strukture moći. Bio je savjetnik Joea Bidena, radio je u Pentagonu, služio je u Američkoj agenciji za međunarodni razvoj i časnik je u rezervi američke mornarice. Danas piše za Centar za novu američku sigurnost, jedan od think tankova koji desetljećima pruža strateško opravdanje za zapadne intervencije. Kada čovjek s ovakvom pozadinom predloži novačenje migranata kao vojnika, to nije misaoni eksperiment, već signal.
Razlog za ovakvo razmišljanje je jednostavan. Europske vojske bore se s regrutiranjem novih pripadnika. Njemačke oružane snage godinama se bore s padom broja regruta, unatoč višemilijunskim reklamnim kampanjama i očajničkim naporima za poboljšanje imidža. Ista slika pojavljuje se u Francuskoj, Velikoj Britaniji i drugdje. Sami građani pokazuju izvanrednu nevoljkost da riskiraju svoje živote za geopolitičke i ideološke projekte svojih vlada. To se može pripisati natalitetu, demografskim promjenama ili društvenim pomacima. Ali može se izvući i očiti zaključak: povjerenje i identifikacija s vojskom jednostavno više ne postoje.
Od navodnog “tražitelja azila” do topovskog mesa
I upravo tu migrant dolazi do izražaja. Odjednom se mladići iz Afrike i Bliskog istoka više ne doživlju prvenstveno kao ljudi kojima je potrebna zaštita, već kao strateški resurs. Kao “ljudska snaga”, kako se to naziva tehnokratskim jezikom. Isti muškarci koji su navodno bježali od rata sada bi trebali biti spremni ratovati za Europu. Sam taj mentalni zaokret je spektakularan. Jer uništava moralni temelj postojećeg argumenta o migraciji. Jesu li oni sada “ljudi kojima je potrebna zaštita” ili su potencijalno topovsko meso za rat protiv Rusije (i/ili Kine)?
Sahloul se izričito poziva na povijesne presedane poput Francuske Legije stranaca, u kojoj su se stranci oduvijek borili pod stranom zastavom. Tamo je načelo uvijek bilo otvoreno vidljivo: odanost u zamjenu za državljanstvo, služba u zamjenu za pripadnost. Plaćenička služba kao model integracije. Državljanstvo postaje nagrada za vojnu službu, putovnica plaćanje za pružene usluge.
Ono što je posebno otkrivajuće jest perspektiva iz koje je formuliran ovaj prijedlog. Za stratege u Washingtonu i transatlantskim mrežama, Europa je prvenstveno vojni prostor, geopolitička komponenta unutar NATO-a i zapadne sigurnosne arhitekture. Ako lokalno stanovništvo više ne osigurava dovoljno vojnika, onda se taj problem mora riješiti na drugi način. Migracija tako postaje ne samo društveno ili ekonomsko pitanje, već i rezerva vojnog osoblja. Migrant postaje faktor proizvodnje sigurnosne politike.
Pravi cinizam leži u prešutnoj pretpostavci da bi ti ljudi zapravo bili spremni žrtvovati svoje živote za svoju novu domovinu. Od muškaraca koji su napustili vlastitu domovinu odjednom se očekuje da razviju egzistencijalnu odanost potpuno stranoj državi. Od muškaraca koji su, prema službenim izvještajima, pobjegli od rata sada se očekuje da budu spremni voditi rat. Europska putovnica postaje ulaznica za novi identitet, onaj koji je očito dovoljno snažan da usadi spremnost na smrt.
To otkriva razvoj koji daleko nadilazi puko pitanje novačenja. Europske vojske sve su više odvojene od vlastitog naroda. Postaju funkcionalni instrumenti političkog sustava koji više ne može, ili više ne želi, crpiti svoju kadrovsku bazu iz vlastitog stanovništva. Odanost više nije zadana, već kupljena. Vojnik više nije građanin u uniformi, već ugovorni partner s opcijom borbe. A ako se narod pobuni? Tada ovi strani plaćenici neće oklijevati upotrijebiti oružanu silu protiv njih.
|
Slike:
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
NAPOMENA: Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili se isključuje mogućnost komentiranja ...
|
|
|
Objavljeno  20. Feb, 2026
|
|
|
|
|
|
Mediji
(1%)
