|
| 18. Jan, 2026 |
  |
Ponekad iznenađujuća iz, izrečena gotovo usput u sporednoj prigodi, može sadržavati mnogo političke snage. A ponekad je to samo lapsus i neće vam reći mnogo ni o sadašnjosti ni o budućnosti.
Ali kako to znati?
To je izazov koji postavlja nedavni – i vrlo neuobičajen – govor njemačkog kancelara Friedricha Merza o “kompromisu” (“Ausgleich” na njemačkom) s Rusijom, za koju je također naglasio da je “europska zemlja”, štoviše “naš najveći europski susjed”.
Izvan konteksta trenutačne zapadne i, osobito, njemačke i politike EU-a, takva iz može se činiti gotovo uobičajenom. Očito bi imalo smisla da Berlin – i Bruxelles također – rade na mirnom, produktivnom, obostrano korisnom odnosu s Moskvom. Jednako očito, to nije samo mogućnost nego, u stvarnosti, vitalna nužnost (kao što je Merz možda i naznačio kada je naglasio da je Rusija najveći europski susjed Njemačke: najveći u smislu nezamjenjiv?).
No čim se doda stvarni kontekst eskalirajućih njemačkih i politika EU-a prema Rusiji barem od 2014. godine, Merzov iznenadni uvid u očito djeluje gotovo senzacionalno. Više od desetljeća njemačka i politika EU-a prema Moskvi temeljila se na tri jednostavne – i samoozljeđujuće lude – ideje. Prvo, Rusija je naš neprijatelj po defaultu i “zauvijek” (vidi osvježavajuće iskreno priznanje njemačkog ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula). Drugo, koristeći Ukrajinu (i mnogo Ukrajinaca), možemo poraziti tog neprijatelja kombinacijom gospodarskog i diplomatskog ratovanja te vrlo krvavog posredničkog rata na terenu. Konačno, ne postoji alternativa: VERBOTEN je uopće razmišljati o stvarnim pregovorima koji uključuju davanje i uzimanje te o bilo kakvom kompromisu koji bi bio dovoljno dobar i za Moskvu.
Merz, štoviše, nema dosje skeptika prema tim moronskim dogmama. Naprotiv, bio je dosljedan ultra-jastreb, kombinirajući potrebni stalni rusofobni podton s dugim nizom tvrdolinijaških inicijativa i stavova. Prije samo nekoliko mjeseci, primjerice, Merz se do posljednjeg daha borio za konfiskaciju ruskih suverenih sredstava zamrznutih u EU-u. To što je tu bitku izgubio bilo je posljedica otpora Belgije – koja bi dopuštanjem te pljačke bila izložena apsurdno iracionalnim rizicima – te Francuske i Italije, čiji su čelnici u posljednji trenutak spotaknuli svog nesretnog njemačkog “saveznika”.
U sličnoj kombinaciji javne ratobornosti i konačne beskorisnosti, Merz je dugo bio zagovornik isporuke naprednih njemačkih krstarećih projektila Taurus – posebno prikladnih za uništavanje stvari poput ruskog Kerčkog mosta – Ukrajini, prije nego što je odustao od te grozne ideje. U konačnici i mudro, povukao se od još dubljeg upletanja Njemačke u posredničku borbu protiv Rusije, najvjerojatnije pod dojmom vrlo čvrstih upozorenja iz Moskve.
Samo ovog mjeseca njemački je kancelar izjavio da je spreman poslati njemačke vojnike kako bi osigurali “prekid vatre” u Ukrajini. Da, to bi bio onaj prekid vatre koji je Moskva odbacila kao nepoštenu polumjeru. Istina je da je Merz tu najavu ogradio uvjetima koji je čine nebitnom. No, unatoč tome, to nije bio doprinos deeskalaciji s Rusijom.
Pa ipak, ovdje smo. Govoreći ne u Berlinu, nego u provincijskoj metropoli Halleu u istočnoj Njemačkoj, Merz je iskoristio prigodu prilično rutinskog sastanka pod okriljem regionalne IHK (Industrie und Handelskammer) kako bi govorio o odnosu Njemačke s Rusijom.
IHK je komora industrije i trgovine, gospodarska udruga određene težine. Ali to nije parlament u Berlinu niti, primjerice, čak ni vanjskopolitički informacijsko-ratni aparat ili think tank. Većina Merzovih primjedbi, ne iznenađuje, odnosila se na njemačko gospodarstvo, koje je morao priznati da nije u dobrom stanju, ali je obećao da će uskoro biti bolje. Također je dao riječ da će se boriti protiv birokracije i smanjiti je, ne samo u Njemačkoj nego i u EU-u. Takve stvari, ništa posebno, politički svakodnevni posao.
Ali tada, usred apsolutno predvidljivog i prilično dosadnog sastanka, kancelar je iznenada pružio ruku Moskvi. Ili je li? Sam Merz zna da je činjenica da o Rusiji govori bez pjene na ustima izvanredna: pobrinuo se uvjeriti svoje slušatelje da to nije lokacija “na Istoku” (odnosno bivša Istočna Njemačka) koja ga je navela da zauzme takav novi ton prema Rusiji.
Njegova publika mogla je, ali i nije morala, biti uvjerena tim prebrzim poricanjem. Halle nije samo veliki grad na istoku Njemačke, nego je i, preciznije, druga najveća urbana aglomeracija u saveznoj zemlji Saska-Anhalt. Upravo tamo, prema anketama, nova desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) mogla bi vrlo lako pobijediti na ključnim izborima u rujnu, osobito nadmašivši Merzove vlastite mainstream konzervativce (CDU). Sličan scenarij moguć je u Mecklenburg-Prednjem Pomeraniju, također u istočnoj Njemačkoj.
Na oba mjesta čak i relativna (ne apsolutna) većina AfD-a, koja se u ovom trenutku čini sigurnom, izložila bi tradicionalne stranke, a posebno CDU, jednoj od njihovih najgorih noćnih mora: kraju takozvanog “zaštitnog zida”, odnosno sulude i nedemokratske politike jednostavnog isključivanja AfD-a iz formiranja vladajućih koalicija. Merz je osobno bio željezni zagovornik tog “zaštitnog zida”. Njegovo rušenje, čak i regionalno, koštat će ga političke karijere ili ga prisiliti na brutalan, ponižavajući zaokret od 180 stupnjeva.
Jedan od važnih razloga zašto su birači u istočnoj Njemačkoj nezadovoljni tradicionalnim strankama jest njihova politika neumoljive, samoozljeđujuće konfrontacije prema Rusiji i jednako neumoljive, doista mazohističke potpore režimu Zelenskog u Ukrajini. Upravo sada, jedan od najviših njemačkih sudova konačno je, u biti, priznao činjenicu da je Ukrajina bila duboko uključena u najgori napad na vitalnu infrastrukturu u poslijeratnoj njemačkoj povijesti, uništenje većine plinovoda Nord Stream. Mnogim je Nijemcima dosta, ne samo nego i osobito u istočnoj Njemačkoj.
Zato Merz zna da će svaka prividna ustupanja Moskvi ondje naići na zdrav skepticizam. Također ima čvrstu i zasluženu reputaciju kršenja svojih obećanja. Njegovi slušatelji u Halleu vrlo su lako mogli odbaciti novi Merzov zvuk kao ništa drugo doli jeftinu predizbornu manipulaciju.
I možda je to doista bilo sve. No postoje dobri razlozi da se zadrži otvoren um. Kao prvo, Merz nije bio jedini čelnik EU-a koji je nedavno zauzeo pomirljiviji ton. Kako je primijetila ruska vlada, slične su izjave dane u Francuskoj i Italiji. Čelnici obje zemlje, Emmanuel Macron i Georgia Meloni, nisu bili ništa manje hrabri od Merza u izricanju očitog, naime – ukratko – da čak ni razgovarati s Moskvom nije blesava politika.
Nije teško vidjeti zašto bi političari EU-a mogli biti spremni ponovno se okrenuti diplomaciji. Njihov imperijalni nadređeni u Washingtonu jasno je dao do znanja da će rat u Ukrajini biti njihov problem i samo njihov, dok je istodobno pokazao brutalnost prema svijetu, uključujući klijente/vazale u Europi, koja je neuobičajeno otvorena čak i prema američkim standardima.
Nakon carinskih ratova, nove Nacionalne sigurnosne strategije SAD-a, Venezuele i prijetnji Danskoj zbog Grenlanda, je li moguće da se, napokon, barem neki u Europi polako bude prema činjenici da je najveća prijetnja jadnim ostacima njihove suverenosti, njihovim gospodarstvima i također njihovim tradicionalnim političkim elitama Washington, a ne Moskva? Bilo bi vrlo nepromišljeno to pretpostaviti. Ali možemo se nadati.
Autor: Tarik Cyril Amar
|
Slike:
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
NAPOMENA: Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili se isključuje mogućnost komentiranja ...
|
|
|
Objavljeno  18. Jan, 2026
|
|
|
|
|
|
Mediji
(0%)
